Zija
Radio Drniš - 30. rujna 2009.
Sve se više uhvatim u nekakvim čudnim sentimentalnim raspoloženjima kad prebirem po sjećanjima i pokušavam iz zaborava izvući neke ljude i događaje koji su mi nekada puno značili, a sada ih jednostavno nema.
Kao da nikada nisu postojali , kao da nikada nisu bili tu, s nama, i skupa s nama nadali se, kako se to voli kazati, nekom boljem životu. Od svega su ostali samo mali komadići sjećanja, samo to i ništa više. Kad ona izblijede, sve se pretvori u ništavilo.
Kad sam bio mali, imao sam tetku, rođenu tetku, očevu sestru, zvala se Marija, a svi smo je zvali Zija. Stanovala je u jednoj maloj kućici pored naše, u maloj prostoriji čađavoj od dima, s jednom posteljom, malim baulićem i jednom katrigom. Na zidu je bilo prašnjavo ogledalo i slika sveca kojeg se od prašine nije moglo dobro ni razaznati. Nije se udavala, nije nigdje radila, bila je sama, bila je alkoholičarka. Njen svijet propao je nekada davno kad je bila mlada, kad život nije htio sreću donijeti i na njeno lice, kad je sudbina hladno odlučila da će ona biti sama. Nije u njoj bilo puno snage da se odupre sudbini, i malo po malo, njena sudbina postala je čaša, jedna, pa druga, i tako u nedogled. Nikome ona nije smetala, nikoga krivila. Možda ponekad samu sebe što nije našla snage da ipak pronađe nekakvu bolju oazu sreće no što je bila čaša, što nije našla čovjeka uz kojeg bi njen život imao ipak puno više smisla od svakodnevnog opijanja.
Puno puta bi pala, pa smo je dizali, puno puta bi je pridržavali dok bi lelujavim korakom uspjela doći do kreveta. Uvijek bi znala, kad bi došla sebi, iz džepa izvući pomno čuvanu karamelu, dati je meni i nježno kazati: – Dušo tetina! Znao sam je često poslušati i kriomice joj donijeti pola litre crnoga. Bila bi mi tada neizrecivo zahvalna.
To je tako trajalo sve do onoga dana kad je umrla. Na licu joj je ostao polusmiješak. Kao da je iz svijeta muka u kojem je bila, prešla u jedan sasvim drugi i mirniji svijet, onaj u kojem nema patnje. Sahrana je bila mala, skromna, bilo je jugo i počela je kiša. Kao da je i nebo znalo da mu stiže jedna jadna napaćena duša.
Bilo je puno takvih osoba poput moje tete, i oni su bili sastavni dio društvenog tkiva Drniša, onako iz prikrajka, gotovo nevidljivi. Tek kad ih nestane, vidimo da nam nedostaju jako, grčevito, baš kao što i meni nedostaje njeno milovanje po mojoj kosi, izvađena karamela iz džepa i njen blaženi glas: – Dušo tetina!