Susak i bukara proglašeni nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske!

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske progasilo je susak i bukaru nematerijalnim kulturnim dobrom!

U Rješenju se navodi:

“Umijeće izrade bukare i suska te njihovo korištenje rasprostranjeni su gotovo na cijelom hrvatskom krškom području, od Like, preko dalmatinskoga zaleđa do doline Neretve pa i na nekim otocima.

Obiteljska je to tradicija koja se prenosi usmenom predajom, a majstori koriste naslijeđene šablone.
Bukara i susak drvene su posude koje služe za piće, naročito vino te pripadaju tradicijskom posuđu.

Zahvaljujući dugovječnosti i značenju s kulturno- povijesnoga, umjetničkoga, ambijentalnoga, etnološkoga i znanstvenoga stajališta, važan su dio hrvatske tradicijske kulturne baštine.

Prema konstrukciji te su se posude za tekućinu koristile u kućanstvu u rasponu od onih najjednostavnijih do složenih radova bačvara.
Izrađene su od rascijepljenih komada drva, najčešće smrike, odnosno od nekoliko daščica (duga, dužica) međusobno priljubljenih i učvršćenih obručem.

• RAZLIKE SUSKA I BUKARE

Iako su vrlo slične, postoji razlika između bukare i suska; bukara se pravi od smrike ili vrbe, ima drveni obruč od drveta vrbe, šira je u gornjem dijelu, a uža u donjem, a susak je izrađen od smrike, ima metalni obruč, gornji dio uži, a donji širi.

Razlika je i u dršci, drška bukare je napravljena od smotane letvice, a drška suska od grane drveta.

Razlikuju se i u načinu držanja: bukara se drži za ručku, dok se susak ”zagrli” jer ljepše sjedne u ruku i lakše je iz njega piti.

• POVIJEST 

Najstariji podaci o bukari nalaze se u djelu Alberta Fortisa (1774.), te putopisaca i znanstvenika, jezikoslovca fra Josipa Jurine, britanskog putopisca sir J. Gardner Wilkinsona (1848.), Josipe Modrić (1892.) te etnografa i pučkih prosvjetitelja do naših dana, Frane Ivaniševića (1906.), fra Silvestra Kutleše (1993.), Darka Utavca (2020.).
Na akvarelu Petra Zečevića iz 1850. nalazi se drvena posuda u obliku valjka s ručkom uz koju je zapisano Buccara, a na slici Virgila Meneghela Dinčića oko 1925. prikazanaje skupina muškaraca u vrličkoj nošnji sa suskom u ruci.

• PROCES IZRADE

Izrada bukare i suska cjelovit je proces koji počinje pronalaženjem drva s pogodnim dijelom iz kojega će biti oblikovana ručka. Nakon odsijecanja potrebnoga dijela drvo se suši oko godinu i pol, a potom oblikuje pa ponovo suši.
Važno je da se najčešće izrađuju od smreke (smrič, smrika) zimzelenoga stabla s karakterističnim mirisom koji upotpunjuje okus i aromu vina. Iako postoje inačice prema vrsti drveta i obliku posuda, bez smrikova drva, dužica i ručke, izrada suska i bukare su nezamislivi.

• PROMOCIJA 

Popularnost tih posuda ne opada zahvaljujući manifestacijama i ugostiteljima koji iz njih nude gostima vino za dobrodošlicu: „Bukara Benkovac”, Spoj hrvatskog sjevera i juga — „Uz gangu i bukaru” u Cisti Velikoj. Može ih se kupiti na sajmovima: benkovačkom koji se stoljećima održava svakoga IO. u mjesecu, u Zadvarju svakoga utorka te posebno dvaput godišnje kad sajamtraje 2 — 3 dana tj. na blagdane sv. Ante (13.6.) i sv. Bartula/Bartolomeja (24. 8.).

Pučka učilišta i folklorna društva koriste ih kao rekvizit u prezentaciji vlastite baštine.
Bukara i susak postala su sinonim za domaće vino, vesela sijela, zabave i neka dobra stara vremena, opjevani su i u usmenoj književnosti te zbog svega toga danas žive. Piti vino iz suska ili bukare pravi je doživljaj te je u kolektivnom sjećanju stanovništva ostalo „da je iz bukare/suska i lošije vino pitko i ukusno.”

• TRADICIJA 

Tradicija imanja bukare i/ili suska se prenosi s generacije na generaciju pa ih i danas mnogobrojne obitelji koriste najčešće kao dio dekoracije na svadbi, prilikom krštenja i drugih svečanosti.

Susak i bukara dio su kulturnoga identiteta i živo sjećanje na negdašnji, težak, ali veseo život, svjedoci su društvenoga i gospodarskoga života dinarskoga područja te kao drvena posuda prepoznatljivi u kulturološkim, etnografskim i dizajnerskim okvirima.

Svjesno važnosti tih posuda, stanovništvo dalmatinskoga zaleđa, Like i doline Neretve njegujecijeli niz fenomena duhovne, društvene i materijalne kulture uz susak i bukaru. Uz način njihove izrade, njeguje se lokalni dijalekt na kojem se pamte dijelovi i načini izrade, njeguju se pjevanje i priče koje su se pričale uz komin, s bukarom i suskom u rukama.

Vrlo česta uporaba u dalmatinskome zaleđu, dolini Neretve i Lici, pa i na nekim otocima, te umijeće izrade bukare i suska svjedoči o snazi kulturne simbolike, identiteta i tradicije u kontekstu razvoja i integracijskih procesa određenih zajednica.

Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture i medija na sjednici održanoj 9. prosinca 2022. godine ocijenilo je da Umijeće izrade bukare i suska ima svojstvo nematerijalnoga kulturnog dobra kako to definira Zakon o zaštiti i očuvanju kulturne baštine.

Na osnovi predočene dokumentacije i iznesenih činjenica, a prema preporuci Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu, Uprava za zaštitu kulturne baštine utvrdila je da Umijeće izrade bukare i suska ima svojstvo kulturnoga dobra.

Sukladno članku 12. stavku 4. istoga Zakona, točkom 5. izreke ovoga Rješenja, određena je obveza upisa predmetnoga dobra u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske — Listu zaštićenih kulturnih dobara” – navodi se u Rješenju Ministarstva kulture dostavljenom Pučkom otvorenom učilištu Drniš.

• POPIS NOSITELJA NEMATERIJALNOGA KULTURNOG DOBRA

Umijeće izrade bukare i suska:
Nositelji dobra dužni su provoditi mjere zaštite radi njezina očuvanja, sukladno Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i svim propisima koji se odnose na kulturna dobra, pridržavajući se njegove povijesno tradicijske matrice i pojavnosti.
O svim promjenama nositelja nadležno tijelo je dužno obavijestiti stručnu službu nadležnu za nematerijalnu kulturnu baštinu, koje će sukladno izmjenama revidirati Popis nositelja.

Fizičke/pravne osobe koje prakticiraju ili aktivno promiču Umijeće izrade bukare i suska:
l. Ivan Mlađo Tomić, Tomići l, 22 321 Siverić, Drniš
2. Tomo Rožman, Kuterevo 95, 53220 Kuterevo
3. Ante Kunac, Potravlje 132, 21233 Hrvace
4. Danko Prović, Od kule 14, 20356 Klek
5. POU Drniš, Kralja Zvonimira 8, 22320 Drniš
6. Gacko pučko otvoreno učilište Otočac, Ul. kralja Zvonimira 37, 53220 Otočac
7. POU Imotski, Ul. Ante Starčevića 7, 21260, Imotski
8. Udruga za očuvanje baštine Cetinskog kraja, Pelimovac 3, 21230 Sinj
9. Ekološka udruga „Krka”, Tvrtkova 3, 22300 Knin
10. Udruga za promicanje kulturne i prirodne baštine „Lanterna”, Plaža 1, 20356 Klek
11. KUD „Branimir” Benkovac, Domobranska 2, 20420 Benkovac
12. Klub Ciste Velike i prijatelja, Kozarčaninova ul. 9, 10000 Zagreb
13. KUD „Metković”, S. Radića 16, 20350 Metković
14. KUD „Milan Begović”, Vrlika, Trg fra Filipa Grabovca 6, 21236 Vrlika
15. KUD „Branimir 888”, Muć, Bebići 2, 21203 Gornji Muć
16. KUD „Koledišće”, Jezera, Put Zaratića 3, 22242 Jezera, otok Murter

• TRI GODINE ČEKALO SE RJEŠENJE

U inicijativi da se susak proglasi kulturnim dobrom sudjelovala je Turistička zajednica Grada Drniša, direktorica Ivana Menđušić navodi:
“U Drnišu se i danas njeguju i čuvaju vještine izrade suska što ponajviše možemo zahvaliti gospodinu Ivanu Mlađi Tomiću. Vještine izrade ovog drniškog suvenira, koji se nekad koristio u svakodnevnom životu, simbol su lokalnog identiteta i tradicije, vidljiv trag povijesti međudjelovanja čovjeka i prirode. Od nedavno ova tradicijska vještina postala je nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske.

Naime, 2020. godine Turistička zajednica Grada Drniša i gospodin Ivan Mlađo Tomić, čuvar ove tradicijske vještine drniškog kraja, pokrenuli su inicijativu da se umijeću izrade suska dodijeli status nematerijalnog kulturnog dobra.

Krajem listopada 2023. godine Stručno povjerenstvo za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra, na osnovi predočene dokumentacije i iznesenih činjenica te preporuci Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture, potvrdilo je kako umijeće izrade suska u Drnišu ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra, a kako to definira i Zakon o zaštiti i očuvanju kulturne baštine.

Proglašavanje nematerijalnim kulturnim dobrom dijela naše baštine veliko je priznanje svima koji njeguju ovaj autohtoni oblik rada koji se, uz korištenje tradicijskih alata, zadržao do danas u svom izvornom obliku. Ovaj status omogućit će da i dalje radimo na očuvanju i usavršavanju izrade suska te se nadamo kako će potaknuti i druge da nastave tradiciju. I za kraj podsjećamo, susak se ne drži, nego grli! ” – kazala je direktorica Ivana Menđušić.