O jeziku XIV put
Radio Drniš - 27. travnja 2011.
Zašto je baš tako važan jezik i komunikacija? Kako vidimo u literaturi, to je bio od kad je svijeta i vijeka. Pa i u početku bijaše riječ. Stari pjesnik lijepo je kazao o jeziku:
” Po njemu te svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva!
Po jeziku dok te bude
I glavom će tebe biti!”
Možda upravo ovo vrijeme u kojem živimo ponajviše pokazuje aktualnost pjesnikovih misli. Pa i u počecima osnovne škole, kad smo bojažljivo počeli činiti prve koračiće stazama života, učili su nas da nas od naših animalnih srodnika razlikuju ponajprije mišljenje, mozak i govor.
Da dalje ne dociramo, prijeđimo mi na stvar. Pojedini izrazi znaju biti čak i raznoznačni. Tako izraz GUBA označuje tešku bolest koja se zove i lepra, ali su guba i sitne mušice koje napadaju bob, grah, šipak, breskve i slično. Ne zaboravimo da izraz GUBA OD ČOVIKA označuje čovjeka koji je nevaljao i beskarakteran, nula od čovjeka. Zna se nekad uporabiti i izraz da je netko GUBAŠ.
Isto tako dvoznačan je i izraz ZGLAJZATI što u izvornom značenju za vlak znači iskočiti iz tračnica. Zglajzati isto tako znači pretrpjeti neuspjeh u poslu ili karijeri. Svi smo svjedoci mnogih političara koji su, iz ovog ili onog razloga, ali sasvim sigurno, zglajzali. Zato se čuvajte vi, makar ne vozite nikakvu lokomotivu. Kad smo već kod vlakova, jedan mi je izraz posebno ostao u sjećanju. Dok bismo na drniškoj željezničkoj postaji nestrpljivo čekali vlak za Zagreb i pogledavali prema Moseću gdje bi ga se iz daleka vidjelo, mnogi stariji putnici pitali bi: – JEDO LI GA, ili stiže li?
Jedan izraz je dosta čest i nije baš zaboravljen. To je izraz DUPERATI ili trošiti, ali ne u smislu novca već predmeta. Ono što je puno duperano znači da je puno rabljeno. O nekim posebnim kontekstima uporabe ovog izraza zaključite sami.
Zato izraz ZABRZDAN ima, koliko znam, samo jedno značenje. To je biti prljav oko usta od masti ili cukra, možda bile kave. Jedino nikad nisam bio zabrzdan od eurokrema ili čokolade. No, to već nije priča o jeziku, već o socijalnim prilikama. Tad sam znao, bolje reći morao, redovito ići kod oca u mlinicu s malim ŠAKETOM, malom mažom ili vrećom, i nositi kući dobiveni UŠUR ili UJAM, nagradu u brašnu što se davala mlinaru. I makar nije bilo ekstra namaza, miris kruha od netom samljevena brašna nikad ne mogu zaboraviti. Valjda je to najlakši put svima da se vratimo svom iskonu, a to je roditeljski dom.