O jeziku sedmi put
Radio Drniš - 17. veljače 2011.
Evo, ns poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, već puna dva mjeseca prebiremo nisku naših jezičnih bisera, a imam osjećaj da nisku gotovo nismo ni dotakli. U formi Drnišanca često smo govorili o jednoj bitnoj stvari u ovom kraju, hrani. Ne samo da neka jela gotovo više nitko i ne sprema, već mnogi mladi ljudi za njih nisu niti čuli. Tako sam jučer, u jednom salonu gdje se običavam šišati, čekajući svoj red, upitao tri mlade dame znaju li što je PULASTAR. Samo je jedna znala da je to mlada kokoš, a druge dvije nisu to nikada niti čule, što znači da ni njihovi roditelji ne rabe taj izraz. Zato za naziv TINGUL nije čula niti jedna, makar se radi o tako jednostavnom sirotinjskom jelu, praktički blijedom gulašu, odnosno, koncentrat rajčice, makar neki ne mogu zamisliti tingul bez konšerve. Tako i naziv TRIPICE krije najobičnije iznutrice, bilo janjeće kao najslađe, bilo teleće ili goveđe. Moj ćaća bi znao s njima staviti i janjeće nogice koje bi vrlo pažljivo čistio TAMPERINOM, oštrim malim džepnim nožem koji bi bio oštar poput žileta i koji je on čuvao samo za ovako svečane prigode. Ni tamperin nitko sada ne spominje, možda samo poneko starije čeljade. Uz tripice, na repertoaru ili bolje kazano, na meniju sirotinjskih kuća često bi se našao TOĆ, preciznije kazano UMAK, a neki sjevernije kažu saft ili sos. Samo ime ne govori baš ništa, ali se dobro sjećam toća od pamidora. Jedan dan s manistrom, drugi s purom, treći dan sam, četvrti dan u formi sataraša s jednim jajem, ali svaki dan toć i naravno, uz materin komentar: Dico, to vam je zdravo!
Da je bilo ičega drugog, vjerojatno bi i njen meni bio bogatiji i maštovitiji. Dilema neka ostane za kraj: Zašto se kaže, evo, sad sam malo natoća noge.
Možda smo imali osjećaj svečanog ručka kad bi se spremala juha s DURELIMA, kokošjim želucima, a u drugoj velikoj teći krčkali se arambašići s blaženom aromom kiselog kupusa pomiješanog sa sušenom svinjetinom. Mnoge muči dilema ARAMBAŠIĆI ili SARMA. Ja i nisam baš neki stručnjak za pripremu, ali oni koji to sigurno bolje znaju, kažu da u arambašiće ne treba stavljati riže, već samo meso, najbolje pomiješano svježe junetine ili svinjetine. Ako bi nakon toga na stol došlo i malo KEZMETINE, ili mlade prasetine s ražnja, užitak bi bio potpun. Nakon takva ručka jedini logičan desert bile bi fritule. Srećom, njih i sada većina mladih zna, bilo kao UŠTIPKE, bilo kao fritule. Tek tada bi FEŠTA ili svečanost, slavlje, bilo cjelovito. Nakon takva ručka znalo bi se poći i u šetnju. Mlade cure išle bi s PLISIRANIM KOTULIMA, rekli bi sada, suknjama s naborima, a njihove čedno zakopčane bluze krasilo bi MERLO, ili kukicom izvezeni okovratnik, vrlo lijep i fino uštirkan, a ako bi se vez utkao u odjeću, u bluzu, onda bi to bio RAKAM. Cure bi išle samo s curama u šetnju, a bračni parovi bi uvijek, naravno, oni koji paze na društveni status i ugled, šetali bi ŠOTOBRACO, ruku pod ruku. Možda smo vas vratili ovim slikama u neke druge ZEMANE, u neka druga vremena, ali bolje da se makar i ovako podsjetimo, nego da na sva naša sjećanja padne PATINA vremena i da onda sve polako prekrije zaborav.