Ćakule

Malo tko se ne sjeća od vas, poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, onoga prodavača novina iz Velog mista, koji bi na pitanje “Šta ima novoga?” uvijek odgovarao: “Je, je, jema puno lipi stvari, ma ne smin reć, ne smin kazat!” i odmah bi produžio dalje. Mnogi od nas prihvatili su tu izreku , pa i dan danas, kad neke stvari i znamo, a ne želimo ih širiti dalje, kažemo poput nama dragoga televizijskog lika. A riječ je, jednostavno, o ćakulama. Riječ je o fenmenu koji je malo proučavan, a zavrijedio bi to i s politološkog i socološkog, ali i psihološkog aspekta. Jednostavno, riječ je o jednom diskretnom, fluidnom prijenosu vijesti, saznanja ili činjenica o nekome, a da većinom nismo niti sigurni da li su informacije točne. U srži svega je ljudska znatiželja, volja da se o drugima zna ama baš sve. Što je takva informacija škakljivija, intrigantnija, to je društveno prihvatljivija.
Često bi ćakule znale nastati i zbog puke mržnje ili zavisti. Jednostavno, izmisli se nešto o nekome i onda se to pusti u eter po principu: Ajmo popiti kavu, pa se onda sjedne, pa priča poteče. Obično to bude: Znaš što sam čula ili čuo i tako dalje. Pri tome nikako nije bitno od koga se što čulo, na koji način i da li je to što se čulo uopće istina. Važno je da informacija ili poluinformacija o nekome tko nam nije drag ide dalje. Svi znamo kako se, posebice u predizborno vrijeme, šire ćakule o političarima i to iz, kako se voli kazati, sto posto provjerenih izvora. A na kraju, kad se pokaže da to nije istina, nije ni bitno, važno je postići kakav takav efekat.
Ja nikad nisam mogao shvatiti, i to još od djetinjstva, kako su žene tipa moje matere, one koje borave čitav dan u kući i rintaju i samo iziđu u grad po spizu, bile dobro informirane. Na svojim redovitim popodnevnim zasjedanjima uz kavu, lagano bi pretresale kvart po kvart, kuću po kuću, i iznosile svoja saznanja: tko s kim ljubuje, tko će se vjenčati, tko će se zaručiti, tko je noseć, tko koga vara u braku i što je još važnije, s kim, tko je bolestan i koliko mu još preostaje i slično.
Onda politika baš i nije bila previše predmet ćakula. Sve bi diskuntantice obvezno napomenule: Znaš, ja ne bi tila da se ovo čuje iz mojih usta i onda bi priča potekla sama od sebe. Jedna gospođa bila je rezolutna: Nemoj mi ništa govoriti ako ja ne smijem širiti dalje! Jednostavno, ćakule su dio društvenog života i uvijek je u njima bilo makar zrnce istine. Važno je ipak imati mjeru.
Drniš nikada nije bio imun od ćakula i nikako to nije samo ženski specijalitet. I mi muški volimo i te kako znati sve o svemu i o svima. Pri tome su ćakule posebne jer nema nikad izravnog kontakta s predmetom ćakula, već je to uvijek saznavanje sa strane.
Zato mi je bila simpatična izjava jedne moje, sada nažalost pokojne, susjede kad je bila sahrana moje matere: Bože moj, koliko je svita bilo Cviti na sprovodu. Ma tko će meni doći, kad nema s kime se nisam zavadila”
Nedugo potom, otišla je i ona. Bio je i njen sprovod i velik i dostojanstven. Ostalo je samo sjećanje na puno lipi stvari, ali ne možemo ih sve reć, ne možemo ih sve kazat.