Vino

Rijetko koji proizvod pobudi našu pažnju poput vina. Nema dana, mjeseca i godine a da barem ne spomenemo vino, da se ne sjetimo ponekog događaja vezanog uz vino. Zapravo, gotovo svi ga trošimo, a malo tko se zapita: otkud ona čarobna transformacija predivnih i slatkih bobica grožđa u nešto što se zove vino, u nešto što je mnogim ljudima značilo i sudbinu i život, i učinilo ih veličanstvenima ili pak tragičnima?
I onda, čas posla, shvatimo da nešto naizgled obično, pretvorba mošta u vino, i nije tako obična, već je to postala čitava jedna znanost, zapravo i više znanosti. Ta tko je prije izdvojeno govorio o vinogradarstvu, vinarstvu, podrumarstvu, pa onda o svim onim ostalim pratećim artiklima vezanim uz vino. Tko je prije mogao govoriti o bačvama od rostfreia, o klima uređajima u konobama koji održavaju konstantnu temperaturu i još puno toga.
Nije daleko prošlo vrijeme starih vinograda kad je bilo tko zna koliko sorti grožđa u vinogradu i svi su to smatrali dobrim, a da nitko nije mogao kazati koje vino pije, osim onog tradicionalnog dijeljenja po boji, crno, bijelo ili opol.
Onda su došli neki novi, mladi, obrazovani klinci i počeli su savjetovati one starije koji su sve znali, i počela je sadnja novih vinograda samo s jednom sortom, najviše dvije. Postalo je neobično, primjerice, pogledati lijepo uzgojen nasad vinograda samo s jednom bojom grožđa, samo s jednom sortom. Možda je čak veći problem bio podrumarstvo i vinarstvo od vinogradarstva. Svo to grožđe trebalo je preraditi i na odgovarajući način i sačuvati. I tu smo sve bliži razvijenom svijetu, usudio bih se kazati, tu smo mi Europa, ne trebamo mi čekati Europu da dođe k nama.
Meni je zapanjujući uvijek bio odnos malog čovjeka prema vinogradu, prema vinu. Svega je moglo nestati i uzmanjkati, ali vina ne. I kad je tuga, lako se utopi u vinu, kad je radost, uz vino bude još veća.
Za mene su uvijek u filmovima Francuzi bili fascinantni. Običan ručak, ali tri četiri čaše, različita jela, različita vina, a nitko pijan. To mi nikad nije bilo jasno da nitko od tih filmskih likova nije ono pošteno naliven i da ne lešura. U tim filmovima gotovo da i nema pijančina kao kod nas. Možda je nama ipak više kriv nekakav civilizacijski prijelaz na pivo a ne vino. Daleko je ono vrijeme kad je moja baba i moje rodice u Ključu pred mene iznosile bevandu jer onda sokova jednostavno nije bilo. Htio ne htio, ja bih se nacvrcao. I danas pamtim mog dobrog susjeda koji je svaki dan bio pijan. Kad smo ga pitali zašto pije, što ga muči, odgovor je bio više nego jednostavan: pijem j er sam žedan !
Eto što sve učini vitis vinifera, na hrvatskom vinova loza. U ozračju sutrašnjeg blagdana krštenja mladoga vina, Svetog Martina, nećemo vas gnjaviti. Samo ćemo podsjetiti na onu staru ljubavnu: “Pio sam da vas zaboravim, poštovana damo, da me prestane progoniti vaš lik. Sve bijaše zaludu. Jer kad sam pio, vidio sam vas dvostruko !”

Drnišanac