San

Odrastao sam u onom dijelu Drniša koji se obično naziva povijesnom jezgrom grada. To je onaj dio grada nad kojim se nadvila Gradina i minaret, a mujezinov glas kao da je ostao negdje zamrznut u zraku. To je onaj dio grada koji omeđuje Čikola s kanjonom dostojnim kakve biblijske epopeje.
Možda je upravo taj kanjon i ta Čikola najbolji svjedok što se može kad si uporan u svome naumu, uporan, strpljiv i bogobojazan. Mala nekadašnja Poljščica izdubila je kanjon čije su hridi svjedočile mnogim povijesnim kataklizmama, ratovima i stradanjima, ali i vječitoj nadi puka da nijedno zlo nije za vijeka.
Uz rub kanjona igrali smo kao djeca ratne igrice, igrali nogomet, borili se Gradinjaši protiv Čikolaša, praćama vodili teške bojeve, a mi Čikolaši strahovali
hoće li jedan od Gradinjaša donijeti svoju praću davidovku kojom je savršeno vladao, gotovo kao slavni biblijski junak.
I uvijek smo pazili da uz crkvicu Svetoga Roka ne ostavimo nered. Makar mala, ona gotovo s vrha Gradine natkriljuje polje i kao da svim ljudima obznanjuje da je tu, da ih čuva, kao onda kad je Sveti Roko sačuvao grad od bolesti.
Bilo nam je čudno zašto se crkvica otvara samo u kolovozu, a tako je mala, kamena, kao da poziva na molitvu i kontemplaciju.
Moja majka uvijek bi tada skupila nešto lemozine i zajedno sa svojim susjedama otišla u crkvicu. I nitko taj dan ne bi radio u polju, a žene ne bi šivale ili nešto iglom krpale. A mi klinci iz prikrajka bi gledali kako se žene ispovijedaju , smjerno klečeći na drvenim ispovjedaonicama, dok bi im svećenik udjeljivao blagoslov.
Sada u svoj punini Grad slavi svoga patrona, Svetoga Roka. Skupi se puno svijeta na poljani, pije se piva, peku ćevapi. Samo je moj dječački san i dalje ostao samo san. Stepenice do crkvice su uništene i polomljene, put je prepun drače, okoliš je prepun smeća. A moj san bio je jednostavan: dvorište crkvice bilo je travnata aleja, uredno podšišana, prepuno cvijeća, na zidovima uredno složen svaki kamen, kameni stepenici popravljeni, a okoliš uredan i bogat plemenitim raslinjem. I sanjao sam kako ljudi dolaze gledati to čudo od ljepote, uz rub kanjona Čikole, u povijesnoj jezgri Grada Drniša.
A ne bi puno koštalo da moj san javom postane. Nešto novca i puno, puno volje. I ima u Drnišu još puno takvih mjesta. Nisam ih stigao sva prosanjati. Učinimo to zajedno. Tada će u mozaiku ljepote koji se zove Lijepa naša, Drniš biti jedan od najdivnijih kamenčića.

Drnišanac