O jeziku peti put

- 1. veljače 2011.

Zima stegla, hlado je, misliš od slane da je pao snijeg, tako se polje bijeli. Ima u svemu tome neke romantike. Svi se zavukli u kuće, iz dimnjaka se izvija dim, svi pričaju o svinjskim polovicama, a u daljini vrhovi Dinare bijeli poput jata labudova.
I tu se javlja sudbinska dilema: da li u takvom okruženju razmišljati o mladom vinu, arambašićima, tuki i kiselom kupusu i koštradini, ili se upustiti u podsjećanje na neke od izraza u jeziku koji su našim starima bili svakodnevica, a mi se tih izraza sjetimo tek kad ih slučajno čujemo od koga starijeg. Ja imam sreću pa se često sretnem s nekim starjim gospođama koje u dnevnoj konverzaciji rado rabe rječnik svoje mladosti. To odmah i meni dade malo poleta i osjećam se bolje.
Dobro se sjećam BRONZE koju je rado spominjala moja baba Ana. Mislio sam da je to nešto prekrasno, kad tamo, to je samo zvonce ovješeno stoci oko vrata. Hvalila se i svojim BRONZINOM. Opet sam nasjeo jer nje to bilo ništa čarobno, bio je to običan neemajlirani lonac od lijevanog željeza. Mirisi koji su se iz njega širili nad babinim kominom bil su ipak puno ljepši, bili su ugoda za sva čula. Kad već spominjem babu, moram spomenuti i djeda Ivana. On je volio pućkati lulu, a duhan je bio najobičnija ĆOKA, rekli bi sada duhan najlošije kvalitete za pušenje u luli. A ako baba ne bi na vrijeme opskrbila djeda duhanom, znala bi itekako PLATITI BULETU, otprilike biti kažnjena. Ona bi i to stoički podnijela. Rekla bi, ako dikod i poviče, moraš dite i pritrpit. Ta moj je čovik. I nikad nije bila DIŠPERANA, rekli bi sada tužna i ozlojeđena. Ima još jedan izraz, jako star, ali nikad nije pristajao uz moju babu. IMA KI GUBE, znači ima puno nečega. Ona ničega nije imala puno, čak ni puno djece. Jedino čega je imala puno, bila je sirotinja, bila je “potrba”. A u toj potrbi, babi nikad nije bilo teško s Miljevaca doći u Drniš. Uvijek b išla NA NOGE. Sada bi se to reklo išla je pješice. Isto tako nikad nije djedu IŠLA UZ NOS, znači nije se nikad usudila njemu nešto ne odobravati. Uvijek mu je morala begenati. Samo tako je mogao biti mir u kući. Rekli bi ondašnji lokalni jezikoslovci za moga djeda da je bio KRV NEZABILJENA, odnosno da se ponašao za svaku osudu. U moru tih izraza koje su rabili naši stari, ima jedan koji mi nikako nije mogao sjesti u uho i stršio mi je nekako sa svojom nezgrapnošću. To je izraz za trudnu ženu kad se govorilo da je to KULJAVA ŽENA. No, valjda je i taj izraz samo odraz grubih vremena u kojima su živjeli naši stari.


MIŠLJENJA ČITATELJA

OSTAVITE ODGOVOR

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Drniš

Sviramo samo najbolje

Current track

Title

Artist

Background
hrCroatian